Ja kakva jesam

Pišem ovdje, kad drugdje ne želim, ili ne smijem biti iskrena. Kad se želim utopiti u masi, kad ne želim da me prepoznaju, oni koji misle da me itekako dobro znaju. A zapravo ne znaju ništa.

Ne znam je li me itko ikad upoznao. Znam da on nije. Vidim to iz sitnica, iz malih stvari. I zna, oh, kako zna da pjevušim dok čekam hranu, zna kako izgleda moj osmijeh u najsitnije detalje, zna kad sam nervozna, zna kad sam tužna. Ali, ne poznaje me. Ne zna što me plaši više od svega, ne zna zašto funkcioniram ovako kako funkcioniram, ne zna što sa mnom kad ne funkcioniram. I sve je super kad sam super. Kad nisam super...jbg.

Ne zna zašto su mi bitne stvari koje su mi bitne. Ne zna što želim. Bojim se da ne želi znati. Bojim se da sam previše potrošena, previše prestrašena, previše...ne znam što točno. Možda ne dam blizu. Možda više ne znam biti predivna, možda u njegovim očima više nisam čarobna. Nesigurnost? Pritišće kao siv oblak.

Osjećam se obično ovih dana. Prosječno. Osjećam se izjednačeno sa drugima. Osjećam da gubim.

Voljela bih da se opet zaljubi u mene. Kako otrcano. Kako jadno. Kako ponižavajuće i ovisno. Strašno. Želim biti osvojena. Jedino tako se osjećam živom. Želim moći osvojiti. Želim vidjeti divljenje u njegovim očima. Želim sve još jednom.

Želim da me primjeti. I to bi, za početak, bilo dovoljno.

Kako sam se ovdje našla? Zar je moguće da sam opet tu?

***

Izveli su psića na snijeg. I sad trče s njim, između stabala, sretni. Tako prokleto sretni.