Ja kakva jesam

Pišem ovdje, kad drugdje ne želim, ili ne smijem biti iskrena. Kad se želim utopiti u masi, kad ne želim da me prepoznaju, oni koji misle da me itekako dobro znaju. A zapravo ne znaju ništa.

Ne znam je li me itko ikad upoznao. Znam da on nije. Vidim to iz sitnica, iz malih stvari. I zna, oh, kako zna da pjevušim dok čekam hranu, zna kako izgleda moj osmijeh u najsitnije detalje, zna kad sam nervozna, zna kad sam tužna. Ali, ne poznaje me. Ne zna što me plaši više od svega, ne zna zašto funkcioniram ovako kako funkcioniram, ne zna što sa mnom kad ne funkcioniram. I sve je super kad sam super. Kad nisam super...jbg.

Ne zna zašto su mi bitne stvari koje su mi bitne. Ne zna što želim. Bojim se da ne želi znati. Bojim se da sam previše potrošena, previše prestrašena, previše...ne znam što točno. Možda ne dam blizu. Možda više ne znam biti predivna, možda u njegovim očima više nisam čarobna. Nesigurnost? Pritišće kao siv oblak.

Osjećam se obično ovih dana. Prosječno. Osjećam se izjednačeno sa drugima. Osjećam da gubim.

Voljela bih da se opet zaljubi u mene. Kako otrcano. Kako jadno. Kako ponižavajuće i ovisno. Strašno. Želim biti osvojena. Jedino tako se osjećam živom. Želim moći osvojiti. Želim vidjeti divljenje u njegovim očima. Želim sve još jednom.

Želim da me primjeti. I to bi, za početak, bilo dovoljno.

Kako sam se ovdje našla? Zar je moguće da sam opet tu?

***

Izveli su psića na snijeg. I sad trče s njim, između stabala, sretni. Tako prokleto sretni.

Samo sam htjela ostaviti negdje jednu misao. Fali mi moj prijatelj. Toliko.

..zaboravih skoro da i ovdje postojim....

...ali, i ovdje sam tužna. Svugdje sam tužna. Tako prokleto sama...i u prevelikom strahu da će me prepoznati netko, tko me ne bi smio znati...

...

...osjećam da te gubim...trudim se zadržati te, grčevito se hvatam onog što smo imali...sve je isto, sve je kao prije, ništa se nije promijenilo, kažeš...ali, osjećam...da polako, sasvim polako nestaješ iz mog života. Nepovratno. I kako da ne budem nesretna?

Kažu da je dovoljno da netko negdje misli na tebe, pa da ne budeš sam...lažu. Ne znaju oni kako je teško buditi se u praznom krevetu ako si se bar jednom probudio kraj nekog posebnog....

I onda me pitaju zašto sam nervozna ujutro. Čudaci. :D

Poklonila sam si malo vremena za sebe...onu sebe koju ljubomorno čuvam, onu koja se ne prepušta lako...

Poklonila sam si previše vremena....izgorjela previše svijeća, pročitala previše poezije, napisala previše želja i misli...odslušala previše muzike....i svakako previše vremena provela online.

Nije mi žao. Ali, onaj stvarni život, koji mi je tako naporan....težak, onaj život koji mi izvlači svu energiju i ne dozvoljava mi da budem kakva jesam....e, taj život...traži natrag svoje vrijeme i moj angažman. I teško će biti vratiti mu se. A moram.

Ajde, malo je ipak lakše...osmijeh je tu...i neću nikom dozvoliti da mi ga lako skine s lica....

Priznajem, pogled na kalendar je svorio neke naznake panike. Opet vrijeme prebrzo teče...još danas uživam. A sutra se vraćam svijetu.

Toliko toga još imam za reći..danima bih pisala...i opet ne bih rekla sve...ni pola od onog što osjećam...da, osjećam se živom.
I opet se pitam...je li teže pisati između redova ili čitati između redova?